I DEO
-APSTRAKTNA KONFUZIJA-
-1-
Lice moje. Tvoje. Život na Zemlji. Na zemlji. Početak...
-2-
Moje ime je nebitno. Moje ime je Miloš. Ležao sam juče na vrelom pesku i goreo na umirućem Suncu. Miš je pojeo sav sir. Moje ime je nebitno. Imam 43 godine. Živim na planeti koju nazivamo Zemlja. Ne znam za oblik života izvan svoje planete. Znam da me čujete. Znam, i želim napolje. Vodite me odavde, to jest ako želite možete me odvesti sa planete na mali put po svemiru. Obilazak. Mislim, možete, ako hoćete, i ako uopšte postojite. Miš je pojeo sav sir. Mislio sam da je priča o miševima i siru izmišljena i pritom veoma glupa. Miševi, u stvari, jedu ono što pronađu. Bar sam to mislio do sada. Jedan miš pojeo je sav sir sa stola, sav sir i ništa drugo nije ni pipnuo. Ni parizer ni hleb ni ništa. Moje ime je Miloš. Prevario sam se. Mislio sam da miševi ne jedu sir... Pogrešio sam...
-3-
Listopadno drveće je baš bezveze... Zimzeleno drveće je isto baš bezveze...
-4-
Kakvi su ovo povezi na mojim rukama? Ne mogu da se pomerim. Treba da skuvam ručak. Još uvek nisam skuvao ručak. Zašto sam vezan? Pa ne znam zbog čega mi ne date da skuvam ručak. Vezali ste me da me onemogućite da ga spremim. Baš glupo. Pa niste morali to da radite. Ja, naime, nisam ni juče kuvao ručak tako da možete slobodno da me odvežete. Obećavam da neću ništa kuvati. Obećavam ozbiljno govorim. Odvežite me, neću kuvati.
Moje mesto prebivališta je šuma. Ne znam kako se zove jer mi nikada nije dala odgovor. Zovem se Miloš i živim u šumi. Ima tu jedna pećina i tamo ja držim četkicu za zube, mada mi nešto paste ponestaje, moram da skoknem do prodavnice da kupim novu.
-6-
Dobar dan.
Izvolite?
Samo razgledam.
U redu.
Imate li hladna pića?
Ne, mi držimo samo pribor za usnu higijenu.
Pa onda znači nemate hladna pića?
Ne, ali imamo odlične paste za zube ako vam to nešto znači.
Ne, ne, hvala. Ćao, vidimo se.
Doviđenja.
-7-
Zvezde su baš daleko. Moj pogled u noći punog meseca nije njima vidljiv. Koliko sam samo ja ništavan u svemu tome. Vetrić kada dune i mirisi sočnih poljana kada zalelujaju svoje zelene odašiljače, tako se osetim čitav, a opet i tako nebitan, u isto vreme. Imam ležaljku na krovu. Na njoj često ležim. Stanujem u tuđoj glavi. To je baš šašavo. Meni nije toliko, zato što ne mogu da izađem. Kada bih samo prestao da mislim i shvatio da sam negde drugde, možda bih i prestao da budem.
-8-
Moje ime je Miloš. Mislim da ja ustvari i ne živim u šumi. Ne živim zato što ovo baš i ne liči na šumu. Ima ovde drveća, ali ima i drugih stvari i to je super jer drveće je baš bezveze, zar ne?
-9-
Koliko me sećanje služi, a koliko me služi ne znam, mislim da sam imao roditelje. Ova rečenica gore i ne kazuje baš mnogo štošta, mada roditelji neki mora da su postojali pošto je moj nestanak apsolutan i siguran.
-10-
Zašto me ovi miševi gledaju? Sklonite ih. Sklonite se. Sklonite ih, oterajte. Stalno me posmatraju. Osećam se tako obično. Smrdim. Jel mogu da se okupam negde? Negde gde ćete mi garantovati da nema miševa? Odlično. Sada idem da spavam pošto se osećam pospano. Nemojte me sutra vezivati pošto ne znam da li ću kuvati...
-11-
Slike smrti. Posmatrao sam ih više puta u životu. Njihova lepota je potpuno neizvesna i apsolutna. Licimerno je pričati dalje o njima.
-12-
Zovem se Miloš. Imam 43 godine. Živim na Zemlji. Poznajem neke ljude. Preživljavam. Živim u šumi. Ne znam joj ime. Poznajem situaciju. Sve mi je apsolutno poznato. Zovite me kad završim. Znaćete već kada, pošto će to biti kasnije od sada, a pre posle. Ciljajte neko vreme oko toga doba. Očekujem vaš poziv. Nemojte me izneveriti. Ja neću vas.
-13-
Voda. Grozim je se. Odvratna je. Sama pomisao na nju. Gnušam je se. Ljudi je vole, ali ja ne znam zbog čega. Leteo sam jednom. I pao sam. U vodu. Skroz sam se skvasio. Sprao sam sa sebe sve svoje. Ništa nije ostalo od mene bilo. Jedva sam ponovo prikupio ostatke prošlosti kada opet upadoh ponovo pokušavajući da poletim. Crni oblaci nadvili su se nadamnom i slomili me. Nikada više nisam osetio ništa drugo što bi moglo da me navede na istinu.
-14-
Ja sam Miloš i imam 43 godine. Do malopre bio sam ono što jesam. Sada sam čovek. Ponovo. Ne znam da li ikoga uopšte zanimaju podatci o meni. Ja samo preko njih mogu ispričati nešto o sebi. Popio sam lekove. Konfuzija polako nestaje. Još malo i neću znati da li je bilo uopšte.
-15-
Zovem se Miloš. Živeo sam u tuđoj glavi 43 godine i sada sam napolju.
Hoćete da kažete da ste živeli unutar glave drugog čoveka i sada ste izašli?
Da.
Pa da li je on živ? Kako ste izašli odatle? Koliki je to čovek?
Ni na jedno jedino pitanje ne znam odgovor. Samo znam da sam bio tamo čitav život i sada sam napolju. To je sve.
Aha. Dobro. Sačekajte me tu na trenutak.
Dobro.
... ... ...
Jeli sve u redu? Mogu da idem?
Da, da, samo sačekajte vašu pratnju. Trebalo bi da stignu za koji trenutak.
Pratnju? Zbog čega?
Videćete. Samo se opustite i sačekajte pratnju.
... ... ...
Ah, evo ih, dolaze.
Pa to su, to su... Ja znam ko je to, ali bih želeo da napomenem da nikada do sada nisam kuvao ručak tako da nema potrebe za pratnju.
...
Stanite, stanite, pustite me... ne znam da kuvam, imate pogrešnog čoveka...
Doviđenja gospodine.
Upomooooć...
Kako su se vrata zatvorila Miloševo zatočeništvo na Zemlji se nastavilo.
-16-
Dok sam bio na pučini prišla mi je jedna mermaida. Ugledao sam je. Uhvatila me je za ruku. Iskoristila me, a onda sam je ubio potisnuvši je iz sebe.
-17-
Bio sam na raznim mestima. Zemlja je čudnovata i prevrtljiva. Verovatno zbog toga što se konstantno obrće na više načina i ni u jednom trenutku nije na istom mestu u prostor-vremenu. Takođe ona je i mesto na kome možeš biti na više mesta u jednom momentu. Ja, na primer, nalazim se na zemlji, a nalazim se i u jednoj glavi. Poprilično sam siguran da je to ujedno moja glava na zemlji, ali nije bitno. Neko je jednom rekao da kada nestaneš ustvari nisi nestao zato što nisi ni postojao, ili zato što si postao zaboravljen, što je isto kao i da nisi nikada postojao. Ja sam nestajao, ne sećam se više koliko puta do sada. Zovem se Miloš, mada to niko ni ne zna zato što sam nepostojan. Moje priče su brojne, bolne i potpuno nebitne. Leve ili desne, ne znam. Znam samo da sudbinu svoju nađoh na levoj strani. Leva strana ustvari nije bila levo nego desno, ali to je samo puka slučajnost koja brzo pada u zaborav...
-18-
Na stolu su dve paštete. Jetrene. Koju želiš?
Kako koju?
Levu ili desnu? Kako koju?
Kada sam na tvoje pitanje odgovorio pitanjem dobio sam odgovor koji je ustvari i pitanje i odgovor.
Odaberi, hoćeš li?
To je pitanje? Ponovo. Zar ne?
Ja ne dajem odgovore. Moja pitanja hrane se tvojim odlukama. Odaberi jednu. Koju paštetu želiš?
Paštete se ne razlikuju.
Da li je to pitanje?
Ovo jeste bilo pitanje.
Koju paštetu želiš?
Ne želim paštetu.
Koju? Nisam čuo?
Bilo koju. Iste su.
Levu ili desnu?
Zašto uvek moram da biram i da se opredeljujem?
Zašto jednostavno ne uzmeš jednu paštetu?
Zašto bih je uzeo?
Zašto je nebi uzeo?
Uzeću jednu.
Koju?
Levu.
Koju levu?
Kako koju?
Moju ili tvoju?
Paštetu?
Koju?
Želim svoju.
Hoćeš li je uzeti onda?
Hoću.
Otvori je?
To nije pitanje?
Jeste?
Onda ovaj odgovor sigurno nije pitanje zato što ne zahteva nikakav odgovor.
Jeste.
Kako?
Pa odgovorio si.
Pa jeste, u pravu si.
Otvori paštetu. U njoj ćeš pronaći sve što ti je potrebno u trenutku. Kada god ti zatreba, pojedi malo, ali štedi je, zato što količina paštete ne poboljšava niti pogoršava efekat, jednostavno doprinosi mu, ma koliki bio.
Paštetu treba da otvorim?
Kada osetiš da ti je potrebna. Samo pazi, veoma je pažljivo koristi.
Hvala, hvala. Jel mogu sada da idem?
Možeš. Niko do sada ko je bio u posedu paštete nije je otvorio. Uvek je bila isuviše dragocena. Uvek je čovek pokušavao da se snađe i bez nje, čuvajući je za nešto gore, za veću nevolju.
Pa zar to nije i poenta? Ne verujem da bilo čega u toj pašteti ima osim paštete. Sve je to u podsvesti.
Verovatno. Moguće je da si upravu, a opet isto tako moguće je i da nisi.
Moraš priznati da sada nisi postavljao pitanja. Ovo su bili odgovori.
Nisu. Bila su to pitanja.
A ovo sada?
I ovo sada.
Ne može biti...
Može.
Zašto?
Zato što ja mogu da odlučujem.
A ko si ti?
Ja sam ti.
Ko sam ja?
Ti si ti?
A ti?
Ja.
A ja?
Ja.
Ovo je bio odgovor.
Nije.
Zašto?
Zato što je bilo pitanje...
-19-
Na stolu su dve paštete. Jetrene. Čovek sedi na stolici pored. Zove se Miloš i ima 43 godine. Sedi. On je čovek bez želja. Živi svoj život kako ume. Drugima se čini da ga živi dosadno i monotono, jednom rečju jednolično. Svaki dan provodi na isti način, kao po nekom nepisanom planu. Ali opet, ti isti ljudi provode svoje živote na veoma sličan način. Dokaz za to je njihovo interesovanje za Milošev samotnički život. Osim ljudi koji hrane svoju sujetu saznanjem o postojanju nekoga kao što je Miloš, postoji još mnogo sličnih ljudi koji za Miloša nikada nisu ni čuli, niti će čuti. Oni su isti kao i Miloš, isti kao i svi ostali. Isti kao i većina Zemljana. Miloš se razlikovao po jednoj stvari. On nije živeo sam iako u njegovom stanu osim njega niko nije stanovao. Živeo je dvojni život iako to nije znao, niti je bio svestan mogućnosti da u isto vreme živi na dva mesta. Paralelno postojanje? Moguće.
Da li ste ikada razmišljali o podsvesti i takozvanom slojevima u pristizanju informacije? Sigurno ste se nekada zapitali.Znate kada u sebi mislite nešto da to izgovarate iako ne proizvodite zvuk. Kao kada čitate knjigu. Odakle taj glas? Sigurno od nekog drugog glasa još dublje? I taj glas dublje dolazi od nekog još dubljeg glasa, nečega još skrivenijeg i nepoznatog. Tih glasova ima mnogo u svakome od nas, ali ti glasovi pronašli su sebe unutar Miloševog uma i formirali potpuno novu osobu. Osobu svesnu postojanja. Miloš je živeo normalnim prosečnim životom. Tako je i nastavio da živi dok nije umro. Jedna stvar se samo dogodila Milošu te godine kada je sedeo na stolici gledajući u paštetu na stolu. Ostvarila se veza između njegova dva života i njegovo prisustvo postalo je obavezno sve dok se Miloš u potpunosti nije razdvojio od sebe samog ponovo pronašavši mir i spokoj. Sedeo je na stolici. Oseti glad. Dohvati veknu hleba i pojede obe paštete koje su stajale na stolu. Odabrao je.
No comments:
Post a Comment